Zašto je potrebno početi s rehabilitacijom što ranije?

Raniji početak rehabilitacije značajno povećava šanse dobrog konačnog rezultata. Često djeca s relativno većim oštećenjem središnjeg živčanog sustava koja su rano počela rehabilitaciju budu bolja od djece s manjim problemom koji su se kasnije uključili u rehabilitaciju. Općenito se može reći da sto je oštećenje veće, to je ranije potrebna rehabilitacija. Stojčević Polovina je u svojoj doktorsrkoj tezi ("Rana i superrana rehabilitacija") postavila okvirne granice pravodobnog započinjanja rehabilitacije. Rehabilitacija započeta u optimalno vrijeme se naziva pravovremena rehabilitacija (prije 9.mjeseca života), a unutar nje možemo izdvojiti ranu rehabilitaciju do 3. mjeseca života, korigirane životne dobi za nedonošče. Važno je napomenuti, iako unutar pravovremene rehabilitacije, sigurno nije isto ako se počne u 4. ili u 9. mjesecu života. Svaki početak nakon 9.mjeseci života se može smatrati zakašnjelom rehabilitacijom.
Kasniji radovi su potvrdili klinički dobijene rezultate Stojčević Polovine. Tako se navodi da se najveća neuroplastičnost (što u stvari predstavlja mehanizam liječenja posljedica oštećenja samog mozga) može očekivati do dobi od 8 mjeseci nakon rođenja ( Kolb B, Whishaw IQ. 1989, Kolb B, 1995).

Literatura:
1)Stojčević Polovina M, doktorska teza „Rana i superrana rehabilitacija“1979
2) Kolb B., Whishaw IQ (1989) Plasticity in the neocortex mechanisms underlying recovery from early brain damage. Progress in Neurobiology 32: 235-76
3)Kolb B.(1995) Brain Plasticity and Behavior, Mahwh, Nj: Lawrenve Erlbaum.

Da li je točno da se Vašem programu mora s djecom vježbati više sati na dan?

Za svako dijete u kojeg je nakon pregleda postavljena indikacija za provođenje medicinske gimnastike se planira individualni program. Sigurno je da kod blagih odstupanja nema potrebe za višesatnim vježbanjem, ali je činjenica da je rehabilitacijski program prema Stojčević Polovini intenzivan program. U djece s vrlo teškim odstupanjima, u kritičnim razvojnim fazama, često je savjet da se terapija provodi vrlo intenzivno preko cijelog dana. U djece s blagim odstupanjima program nije ni izbliza tako zahtjevan, ali još uvijek puno zahtjevniji nego brojni drugi razvojni programi.

Zašto se intenzivno radi i s djecom koja su nisu veoma neurorizična? Zašto intenzivno raditi s djecom koja nemaju velikih kliničkih odstupanja uz relativno dobar UZV mozga?

Bez obzira na statistiku koja kaže da su HIC I i HIC II (krvarenja prvog ili drugog stupnja prema Papilleu) dobroćudna i da imaju relativno dobru prognozu, to ne znači da će sva djeca s relativno niskim neurorizikom uspjeti doći do svog razvojnog maksimuma. Većina hoće, ali za  djecu i roditelje  kod kojih se to ne dogodi nije velika utjeha što većina uspije. Ono što ne možemo s sigurnošću znati koje će dijete s relativno blagim odstupanjima u konačnici biti  dobro (većina), a koje neće.
Višegodišnje iskustvo je pokazalo da intenzivniji program povećava šanse za optimalan ishod u konačnici što smatramo najvažnijim gledano za pojedino dijete, a ne za statistiku. 

Zašto su u Vašem programu pasivne vježbe koje se ne koriste u Bobath/NDT principu?

Rehabilitacijski pristup prema Stojčević Polovini izrazito je aktivan pristup, međutim prilagođen razvojnim fazama djeteta. Kada govorimo o „pasivnim vježbama“ sve naravno ovisi o mišljenju što je to pasivno. Tako recimo se i u opisu NDT/Bobatha principa mogu naći članci koji NDT/Bobath opisuju kao „relativno pasivnu tehniku koja se sada polako mijenja“  (Hadders Algra, Postural Control: A key issue in developmental disorders, Mac Keith Press 2008).
Jednako tako kao što smatramo da NDT/Bobath koncept nije „relativno pasivna“ tehnika, tako smatramo da se na različite načine može doći rezultata. U Poliklinici se koristi različit pristup, pa su tako i različite vježbe: u samom pristupu se koriste vlastito razvijene tehnike, elementi NDT/Bobatha i Vojte.
Inače vrlo je tanka granica između „pasivnih“ i „aktivnih“ pokreta. Tako recimo nova istraživanja koja su uz pomoć funkcionalne magnetske rezonance mozga proučavala razliku između aktivnih i pasivnih pokreta ruke u djece nisu pronašli razliku u moždanoj aktivaciji. Zaključak je bio da su aktivni i pasivni pokreti vrlo blisko povezani (Guzzetta A. et all. Pediatric Research, Vol 61 (4), 485-490, 2007).

Da li je moguće izliječiti ili poboljšati cerebralnu paralizu u starijeg djeteta?

Cerebralnu paralizu nije moguće izliječiti. Prema većini relevantne medicinske literature, cerebralna paraliza ima svoj tijek bolesti na koji se vrlo malo može utjecati, pri čemu se kao dobar rezultat smatra nepogoršavanje postojećeg stanja (vidi prirodni tijek cerebralne paralize, GMFCS ).
To nije stav Poliklinike. U našem pristupu pokušavamo s intenzivnom pažljivo provedenom rehabilitacijom  poboljšati kliničku sliku, obrnuti i promjeniti tijek bolesti. U neke djece uspjeh je veći, u neke puno skromniji, ali smatramo (što smo potvrdili kroz 5 godišnje istraživanje, vidi pod znanstveni rad i reh. Metoda prema Stojčević Polovini) da uz intenzivni rehabilitacijski pristup prema Stojčević Polovini djeca češće nego u drugih pristupa postignu svoj maksimalni potencijal koji se ponekad vrlo malo razlikuje od zdravog djeteta. Jednako tako smatramo da se ponekad dijagnoza cerebralne paralize postavlja prerano, bez pokušaja ozdravljenja kroz intenzivnu rehabilitaciju (vidi priču o Marku).

Koji znakovi pokazuju da dijete ima poremećaj senzorne integracije?

 

Mnogo je različitih znakova koji nam mogu ukazati na poremećaj senzorne integracije. Roditelji najčešće primjećuju da njihova beba mnogo plače ili da ima probleme hranjenja ili da se ne voli dodirivati, grliti, maziti, kupati, dodirivati neke materijale. Na probleme u području senzorne integracije treba posumnjati i kod djece koja imaju odstupanja u motoričkom razvoju ili u razvoju govora, kod djece koja su stalno u pokretu i imaju problema  sa usmjeravanjem i zadržavanjem pažnje  ili se pak uvijek mirno igraju i ne žele ići na dječja igrališta ili u grupu vršnjaka.

Koliko je prosječna cijena rehabilitacijskog programa u Poliklinici?

Specifikacija je pojedinih usluga je navedena pod cijene. Ukoliko govorimo o prosječnom financijskom opterećenju, obično je to najviše na početku (npr. prvi pregled 450 kn, ev. druge dijagnostičke pretrage, npr. UZV mozga 400 kn, početne edukacije koje ovise o zahtjevnosti predviđenog programa, suradnji djeteta, obično 3-5, pojedinačna cjena edukacije 350 kn) . Slijedeće kontrole i edukacije su obično svaka 3-4 tjedna (ali naravno kontrole se prilagođavaju individualno svakom djetetu).
To u prosjeku znači  1000-2500 kn prvi mjesec, te kasnije 350 -700 kn mjesečno.
Naravno, moguć je i samo pregled fizijatra, bez edukacija, ili npr. samo UZV mozga i sl. Edukacija nije moguća bez prethodnog pregleda.

 Da li postoji i kolika je cijena intenzivne terapije s dolaskom fizijatra ili fizioterapeuta kući?

Postoji mogućnost terapije u kući, a cijena ovisi o intenzitetu, složenosti programa i udaljenosti. Međutim čak i kod intenzivne terapije u kući treba napomenuti da je glavni nosioc programa educirani roditelj.