CEREBRALNE POREMETNJE KRETANJA I DISTONI SINDROM

Simptomi rizika su klinički znaci odstupanja od normalnog motornog razvoja uslijed oštećenja središnjeg živčanog sustava.

Ukoliko postoje simptomi rizika, znači da je do oštećenja došlo, imalo to dijete u svojoj anamnezi faktore rizika ili ne. Da li će se to oštećenje imati i dugoročne posljedice je druga priča o čemu čitajte malo kasnije.

Roditelj bi se trebao zabrinuti ako:

- dijete u svom razvoju kasni više od 3 mjeseca nego što je očekivano za dob;
- je jako čvrsto, tvrdo, teško ili teže mu se savijaju ručice ili nožice (povišen mišićni tonus);
- je jako mekano, mirno, kao da je "od maslaca" (snižen mišićni tonus);
- ima često čvrsto zatvorene šakice;
- je starije od 2 mjeseca, a drži često palac u šaci;
- se kad ga se osloni na stopala ne oslanja na puna stopala;
- postoji bilo kakva razlika u funkciji ili držanju jedne strane u odnosu na drugu
  (u ranoj životnoj dobi nema dešnjaka i ljevaka);
- se  "izvija", tj. zabacuje glavicu prema natrag, a tijelo čini jedan luk - to može raditi i na podlozi,
  ali i
dok ga se drži na rukama;
- kad se okreće jako zabaci glavu prema natrag, ili se okrene "u bloku", bez zamaha ruke ili noge,
   ili
čak oboje;
- "križa" nožice;
- crvoliko izvija ruke ili noge, "neprirodni pokreti"  (atetoidni pokreti).

Ukoliko roditelj primijeti bilo koji od ovih simptoma, treba na njih skrenuti pažnju svog liječnika, jer u takvog djeteta je potrebno napraviti procjenu razvoja da bi se utvrdilo stvarno odstupanje od normalnog razvoja i ukoliko je potrebno počne s terapijom.

Cerebralne poremetnje kretanja je dijagnoza koja se postavlja u djeteta s uočenim simptomima rizika. To je vrijeme kada klinička slika još uvijek nije konačna. Terminologija je preuzeta iz njemačke škole razvoja prema V. Vojti. Nije jedinstvena, već se upotrebljavaju  i termini poput distonog sindroma, neurorizičnog djeteta i dr.

Uz cerebralne poremetnje kretanja u zagradi je uvijek navedeno o kojoj vrsti cerebralnih poremetnji kretanja se radi jer postoji nekoliko različitih oblika:

∆ tetraparetski obrazac - simptomi rizika su prisutni na sva četiri ekstremiteta (rukama i nogama obostrano);
∆ hemiparetski obrazac - simptomi rizika su prisutni na ruci i nozi jedne strane;
∆ paraparetski obrazac  - simptomi rizika su prisutni samo na rukama ili samo na nogama te se navodi i gdje se nalaze (samo na rukama je iznimno rijedak oblik, dok je na nogama vrlo čest);
∆ distoni sindrom - prevladavaju simptomi rizika u vidu distonog ponašanja poput izvijanja u luk, jakog zabacivanja glavice unatrag i dr.;
∆ atetoidni oblik - vidljiva crvolika izvijanja ruku ili nogu (atetoidni pokreti i položaji).

Važno je naglasiti da se cerebralne poremetnje kretanja ni slučajno ne smiju zamijeniti s cerebralnom paralizom.

Cerebralne poremetnje kretanja imaju nekoliko mogućih ishoda:
a. normalizacija razvoja,
b. manje motoričke smetnje ("nespretno dijete", češći padovi, smetnje držanja, fine motorike, ravnoteže i dr.),
c. cerebralna paraliza koja može varirati u rasponu od blage, koja gotovo graniči s manjim motoričkim smetnjama, do izuzetno teške koja vodi potpunoj ovisnosti.

Cerebralna paraliza je najrjeđi i najneželjeniji, ali mogući ishod cerebralnih poremetnji kretanja.

Kakav će ishod cerebralne poremetnje kretanja imati (prognoza), ovisi o nekoliko faktora:
a.
težini kliničke slike (što je veće odstupanje od normalne, prognoza je lošija). Pri tome treba napomenuti da težina kliničke slike ne mora uvijek odgovarati oštećenju vidljivom na UZV, iako se često podudaraju.
b.
vremenu započinjanja terapije (što je terapija ranije započeta, prognoza je bolja)
c. kvaliteti terapije (ova tema može dovesti do velikih rasprava, ali u svakom slučaju kvalitetna terapija ima veću vjerojatnost povoljnog ishoda). Svakako bismo savjetovali roditeljima da rehabilitaciju djeteta s cerebralnim poremetnjama kretanja prepuste onim specijalistima koji se isključivo time bave.
d.
sreći. Taj faktor se ne može isključiti i on zapravo uključuje sve ono što na ishod može utjecati, a što se ne zna.

Roditelj treba znati da niti jedan ozbiljan stručnjak neće dati prognozu za pojedino dijete, već za skupinu djece sa sličnim tegobama. To znači da je za određenu skupinu djece postotak normalizacije npr. 50%, ali to isto znači da se za pojedino dijete ne zna u koju će skupinu "upasti", u polovicu u kojoj je do normalizacije došlo ili u onu drugu.