PRIČA O MARIU

VIDEO 1: Mario – jasno izražen hemiparetski obrazac, prije rehabilitacije prema Stojčević Polovini

VIDEO 2: Mario s 12 godina; tri godine je bio uključen u intenzivnu rehabilitaciju prema Stojčević Polovina (1.5 - 5 godina)

Mario je rođen 01.11.1997 u Grazu/Austriji, porod je bio dosta dug i težak, jer je Mario bio okrenut licem u krivom smjeru.

Nakon poroda nije nitko primjetio nešto neobično na bebi. Mario je bio živahna i nemirna beba, plakao je kod mjenjanja pelena, nije puno spavao.

Sa 8 mjeseci još nije samostalno sjedio, a i flašicu nije uopće htio sam držati.

Njegov dječji doktor je sve to smatrao normalnim i rekao je da je Mario razmaženo muško dijete koje nema potrebe da nešto sam radi, jer će i tako sve dobiti.

Sa 17 mjeseci je Mario hodao samostalno. Pri hodu je jako vukao desnu nogicu, a i desnu rukicu je držao dosta ukočeno.

Dječji doktor je i to smatrao normalnim i postavio je dijagnozu “desna noga 1 cm kraća”.

U želji da pomognemo djetetu da lakše hoda otišli smo ortopedu – da bi dijete dobilo uložak u cipelicu (naša ideja).

Tamo nas je čekalo strašno iznenađenje. Doktor je već na prvi pogled posumnjao u dijagnozu “Hemipareza” i uputio dalje.

To je bilo nešto o čemu nikada nismo ni sanjali, naše dijete za koje smo 18 mjeseci mislili da je zdravo, ali razmaženo je odjednom bolesno – i to “Hemipareza”.

Znali smo što to znači – to je nešto što ostaje za cijeli život.

Ali imali smo sreću i došli smo do Prof. Stojčević-Polovine.

Profesorica je bila užasnuta da dolazimo sa dijetetom od 18 mjeseci tek sada. Pitala je gdje smo bili, zašto nismo tražili pomoć prije. Objasnila nam je da su Marijeve šanse minimalne i da smo došli jako kasno.

Mogli smo izabrati od dvije mogučnosti: da Marijev hod ostane kakav je uz minimalnu korekturu i da vježbamo da se ne bi još pogoršao ili da Mario prestane hodati, da ga vratimo unatrag na starost bebe od 3 mjeseci i da svaki dan vježbamo sa njim barem 6 i više sati (teža varijanta ali sa boljim rezultatom). Za tri dana trebali smo doći na kontrolu i odlučiti se.

Bilo nam je jako teško, ali znali smo odmah da ćemo probati sve napraviti da bi Mario mogao trčati i igrati se kao i njegov veći brat i ostala djeca.

Sa 18 mjeseci počeli smi vježbati sa Mariom. Za njega je u sljedeće 3 godine postojalo samo vježbanje, jelo, spavanje i opet vježbanje. Preskočili smo dječje rođendane, zabave i posjete prijatelja jer sve to bi izazvalo pauzu u vježbanju, a Mariju je svaki dan bio važan.

Mario je lijepo napredovao. Da bi htio vježbati pričali smo mu priče, tata bi se igrao sa igračkama, veliki brat bi izvodio gluposti, sve smo radili samo da Mario dozvoli vježbati, jer on je već bio veliko dijete, a ne više mala beba.

Kada nije htio vježbati onda ga je vježbao njegov brat, jer njemu je sve dozvoljavao.

17.01.2001 Mario je dobio dozvolu od “tete Doktor” da smije početi hodati, bio je star 3 godine i 3 mjeseci.

Sve do tada smo ga nosili ili vozili u kolicima.

Prvi koraci su bili divni. Pa on normalno korača, nesigurno, sa strahom, ali on hoda ispravno!

Bili smo presretni, sav naš trud se je isplatio i to što sam ja napustila posao da bi vježbala sa Mariom i što je stariji sin bio ipak puno uskračen za našu pažnju.

Danas je Mario veliki dečko i ide u 2 razred, dobar je u školi, govori tečno dva jezika, svira klavir, ali najviše voli vježbati sa kolutovima, užetom za preskakanje i penjati se na drveće, plivati, roniti i TRČATI.

Za sve to što naš Mario može, zahvalni smo njegovoj “teti Doktor” koja ga je primila na terapiju mada je znala da su mu šanse minimale, koja nas je hrabrila kada ne bi mogli savladati neku vježbu i koja je vjerovala da možemo uspjeti.. Želimo joj i ovim putem reći hvala što je naš Mario sada zdravo dijete. Hvala!