PRIČA SA SRETNIM ZAVRŠETKOM
(original: ZGODBA S SREČNIM KONCEM)

Mislim da moram svoju priču započeti baš ovakvim naslovom. To je priča o tome kako je moje dijete samostalno napravilo prve korake s 24 mjeseca, sam, bez ikakvih pomagala, skijao s 36 mjeseci i u šestoj godini života samostalno započeo voziti bicikl.
Danas ima 6 i pol godina, pohađa prvi razred osnovne škole i dijete je bez posebnih problema, dijete bez posebnih potreba.
Iako, obzirom na početno mišljenje liječnice u "Neurorazvojnoj ambulanti", prognoza djetetova razvoja i konačnog stanja izgledala je puno pesimističnije.

Dakle, da ukratko prepričam svoju priču:
Moja prva trudnoća, u 27. godini života, prolazila je s nešto komplikacija, krvarenja, djelomično odljuštenje posteljice, sumnja na trombocitopeničnu purpuru, sitne crvene točkice na nogama koje su uzrokovale svrbež. Rodila sam u 39. tjednu carskim rezom jer je dijete bilo u stavu zadak. Nakon rođenja djeteta navodno je bilo sve u redu pa nam nisu, osim standardnih, preporučili nikakve dodatne pretrage. Razvoj djeteta prolazio je normalno do približno 10 ili 11 mjeseci starosti djeteta. Moj sin Mark samostalno je sjedio sa 6 mjeseci, s 8,5 mjeseci počeo je puzati. Nakon toga motorički se razvoj zaustavio. Naime, primjetila sam da ne ustaje dobro odnosno kada je htio ustati uz sjedeću garnituru u stvari se povukao pomoću rukica u stojeći položaj i to je stajanje bilo jako nesigurno i strogo na prstima.

Moj unutarnji osjećaj cijelo mi je vrijeme govorio da tu nešto nije u redu. Pedijatri su me uvjeravali da djeca imaju vremena do godine dana da stanu na svoje nogice i neka ne brzam. I povjerovala sam im jer sam samo mama sa svojim osjećajima.

I stvarno, moj osjećaj odnosno osjetilo nije pogriješio, pokazao se točnim i vrijednim izvorom podataka. U dobi jedne godine ipak su nas uputili u Neurorazvojnu ambulantu. Nakon pregleda liječnice i fizioterapeutice slijedila je dijagnoza – blaži oblik cerebralne paralize (stupanj 1-2). Liječnica mi je postavila pitanje: Zašto tek sada dolazim u Neurorazvojnu ambulantu i gdje sam bila dosada? Dakle, prije toga kod pedijatara bila sam panična mama, a u Neurorazvojnoj ambulanti vrijedila sam za nebrižnu.

Sve u svemu, moj porodiljni dopust koji je upravo završio i kada sam se trebala vratiti na radno mjesto, produžen je.
Nakon prvog šoka koji smo doživjeli započeli smo s terapijom u Domu zdravlja jednom tjedno. Osjećala sam da je to apsolutno premalo i da time nećemo postići hodanje. Liječnica mi je rekla da će Mark ipak hodati ali da taj hod neće biti stabilan i da će trebati pomagala. To neće biti samostalan hod jer sam neće moći do dućana.

Obiteljski prijatelji koji su imali slična iskustva odveli su nas u Zagreb kod dr. Polovine. Željela sam da mi kaže da je situacija drugačija i da moje dijete neće imati poteškoća te će samostalno prohodati kao što zapovijeda razvoj. Ali to nisam čula. Stvar je bila jasna: potrebno će biti puno rada, puno fizioterapeutskog rada, a samostalan hod nije garancija.

Sa velikim zanosom i ozbiljnošću počeli smo slijediti uputstva dr. Polovine. Dnevno smo morali dosegnuti 8 sati izvođenja fizioterapeutskih vježbi što je u stvari značilo svo vrijeme kada je dijete budno. Otkazali smo sve posjete, šetnje, kavice s drugim mamama, ljetovanja,... Naš smo život u potpunosti podredili izvođenju vježbi i tjelovježbi. Stan je postao jedna velika vježbaona, napunjena fizioterapeutskim strunjačama, ogledalima, igračkama, knjigicama, videokazetama Teletubbies-a, kasnije sa stazama iz kamenčića... Dakle, Marka smo pri starosti jedne godine morali vratiti na razinu 6 mjesečne bebe i učiti ga pravilnim uzorcima odnosno promijeniti uzorke kretanja koje je prilagodio svojim mogućnostima.


Roditelji koji doživljavate odnosno ste doživjeli sličnu priču znati će da je obiteljski život odnosno bračni život u tim trenucima na velikom iskušenju. Pogotovo mame koje smo život potpuno podredile djetetovim potrebama i svoje potrebe gurnule na stranu, doživljavamo veliko psihičko opterećenje. Postoje noći kada gledaš usnulo djete i pitaš se, zašto baš on ... Tražiš odgovore na pitanja i ne možeš ih pronaći. Predbacuješ si i pitaš se kada i gdje je bio taj trenutak koji je prouzročio ovo stanje... Plačeš u trenucima kada dijete ne želi vježbati, kada mu jednostavno nije do toga, kada bi se ono radije igralo, istraživalo po svoje... Dok ti imaš u mislima – moramo vježbati, moramo napraviti vježbe za iskorak, a tek smo razgibali prstiće... Ponekad imaš osjećaj da dijete prisiljavaš u neko stanje koje je za njega teško i nije mu do toga.

Tada vrijedi zapamtiti rečenicu koju mi je rekao dr. Polovina i koju sam si uvijek ponovno ponavljala: "Ti si mama, ti znaš što je dobro za dijete. Ne možeš njega pitati da li bi vježbao. Ti znaš da mora. Ne zaboravi da dijete neće pamtiti trenutke plača dok je vježbao. Toga se u svojoj 18-toj godini neće sjećati. Ali budi svjesna da će u 18-toj godini imati veće psihičke smetnje ako će njegov hod odnosno kretanje biti ograničeno, nego psihičke smetnje zbog plača kada s 2 godine nije htio vježbati."
 
Kada danas razmišljam o tom razdoblju, o vremenu koje smo proživjeli do Markovih prvih koraka i kasnijeg hoda, svjesna sam da je to bilo razdoblje velikog odricanja, velikog psihičkog opterećenja. Ali je rezultat uloženog rada više nego potenciran. Rezultat rada je neprocjenjiv i nije ga moguće vrednovati. Mogu reći da je to bio moj životni projekt i znam da sam ga obavila najbolje što mogu i znam. Moje dijete, moj Mark, danas nije dijete s posebnim potrebama, on je dijete kojemu hodanje, trčanje, igranje nogometa, tenisa, plivanje, skijanje.... predstavlja nešto što se samo po sebi podrazumijeva.