PRIČA O BORNI

Borna je dječak rođen nakon komplikacija u 28 tjednu trudnoće. Nakon početne borbe za njegov život i po izlasku iz bolnice nakon 2 mjeseca utvrđujemo oštećenje vida, točnije retinopatija stupanj 4-5, tj .nema mogućnosti bilo kakvog operativnog zahvata jer je kasno uočeno. Iduća dijagnoza koja uznemiruje, nakon što sam primijetila loše obrasce pokreta tijela, izvijanje u luk, Cerebralne poremetnje kretanja (tetraparetski obrazac) i naša velika sreća što je doktorica Tajana Polovina Prološić obavila taj pregled i uistinu rano i pravodobno uputila na habilitaciju, sa 3 i pol mjeseca Bornine starosti!

Habilitaciju smo odlučili provoditi u Poliklinici Stojčević Polovina u Zagrebu. E tu sada nastaje zbrka u našem životu. Borna je prvo i jedino dijete. Svi želimo i očekujemo najljepše i najsavršenije dijete na svijetu. I eto problema, tuga,strah, neznanje, jer ja hodam i nikada nisam ni pomislila kako to radim, a kamoli koji je to proces, a sa druge strane želim i moram pomoći svom djetetu, jer je tako malo i nemoćno i nije krivo što je zarobljeno baš u tom tijelu. Sve na zemlju postavlja Dr. Polovina i njegova nesebična ekipa. Najvažniji dio je bio taj što sam im odmah počela vjerovati, jer mogla sam sjediti i plakati nad mojim djetetom ili slušati savjete beskrajnog znanja i iskustva koji se pretakao u moje dijete puževim korakom.

Krenuli smo od zaustavljanja trenutne motoričke slike, znači postaviti ga na nulu, a tek nakon toga krenuti polako prema naprijed. U početku do izražaja dolazi sva moja nespretnost i zbrka, masu puta kod kuće, plače moje dijete od par mjeseci jer ne vidi i ne zna šta je to sve oko njega, a ja ga još uz to sve razvlačim. Ja plačem zajedno sa njim jer znam da moramo i da mu je to jedina šansa, a ujedno mi se srce kida i beskrajno mi ga je žao. U početku su dolasci što češći jer ne treba gubiti niti jedan trenutak u Borninoj habilitaciji, ali ipak kroz neko kraće vrijeme, mada je to relativno sada iz ove perspektive, tada se činila vječnost, krećemo polako prema naprijed. Život se naglo mijenja. Sve što je prije bilo jako važno pada u drugi plan. Najednom više nije bitno koliko često pereš prozore ili slično. Život poprima razmjere, spavati i jesti se mora sve ostalo je rad sa Bornom. Suprug naravno mora i na posao i on je moralna podrška.

Dani se broje po odlascima u Zagreb i vježbicama starima i novima koje treba uvježbati. Nekada je lakše , ponekad teže! Najgore kada neku vježbu mukotrpno radiš, a pomaci se ne događaju po 6 mjeseci i onda najednom kao da je rođen sa tim. Na kušnji je sve: izdržljivost, snaga, prijateljstva, brak. Sve trpi! Da je lako, nije, ali ako roditelj neće pomoći svom djetetu što onda očekivati dalje. I sve se uspijeva velikom podrškom Tima Poliklinike. I ljutimo se mi jedni na druge i ponekad ne slažemo u razmišljanjima i koliko smo dugo sa njima izmijenjali smo nekoliko terapeuta. Svatko od njih je ostao zapamćen po nečemu što je Borna od određene osobe naučio. Trenutno radimo sa teta Tamarom i dobri smo si, mi slušamo i vježbamo, a Borna joj ispriča pokoji vic pa je i razveselimo.

Danas je Borna dječak od 7 godina. Jako brbljav, prošao jako puno terapeuta (Mali dom Zagreb, Zlatni Cekin Slavonski brod, postupak integracije sa Centrom Vinko Bek, ima svog terapijskog psa Rolly - prava frendica, ide na terapijsko jahanje, ide u vrtić).

A motorički; puževim korakom naša krivulja išla je prema gore. Došlo je dizanje na laktiće, pa četveronožni, krenulo puzanje, pa klečanje i uporno radili i radili i sa 6 godina ostvarili prve klimave korake koji se sada čine bolji. Moramo ojačati noge, dobiti snagu, podići trup, omekšati korak što više. Tu smo, bit će. Sljepoća malo usporava, ali bit ćemo strpljivi i sretni jer nas vodi prava ekipa. Svima puno i neizmjerno hvala!!

Bornini roditelji!