English 
Deutsch 
Hrvatski 
Slovenian 
Godinama su djeca s lošom motornom koordinacijom smatrana samo nespretnima, bez posebnog razumijevanja problema s kojima su se takva djeca suočavala, mada je već posljednjih 100 godina loša motorička koordinacija u djece prepoznata kao razvojni problem. Od tada su korišteni brojni termini kojima se pokušalo obuhvatiti djecu s takvim razvojnim problemom. Najčešće korišteni bili su sindrom nespretnog djeteta, senzorna integracijska disfunkcija, developmentalna dispraksija, minimalna cerebralna disfunkcija i dr. Takva neujednačena terminologija otežavala je svakodnevni rad kliničara kao i proučavanje samog razvojnog problema. Nakon Internacionalne konferencije o dječjoj nespretnosti 1994. g. počeo se rabiti termin “razvojni poremećaj koordinacije” (engl. developmental coordination disorder, DCD) kako bi se opisalo ovo stanje u djece s motoričkom inkoordinacijom.
DEFINICIJA
Razvojni poremećaj koordinacije (RPK) se definira kao oštećenje motoričke koordinacije koja utječe na svakodnevne životne aktivnosti i akademska postignuća, a koje nije poslijedica intelektualne nesposobnosti, pervazivnog razvojnog poremećaja ili općeg medicinskog stanja.
KLINIČKA SLIKA
Simptomi razvojnog poremećaja koordinacije značajno variraju od djeteta do djeteta. Glavna karakteristika je abnormalan razvoj jedne ili više tipova motoričkih vještina pri čemu se u obzir uzme djetetov kvocijent inteligencije i dob. Djeca s razvojnim poremećajem koordinacije često imaju poteškoće u zadacima koji uključuju male i velike mišiće, poput oblikovanja slova prilikom pisanja, bacanja ili hvatanja lopte ili zakopčavanja gumbiju.
Po nekim autorima postoje različiti tipovi poremećaja sa šest generalnih gupa simptoma. To su:
1. općenita nestabilnost ili lagano drhtanje
2. snižen mišićni tonus
3. povišen mišićni tonus
4. nesposobnost stvaranja glatkog pokreta zbog problema u spajanju dijelova pokreta u cjelinu
5. nesposobnosti stvaranja pisanih simbola
6. problemi u vizualnoj percepciji vezani uz razvoj očnog mišića
Poremećaj može dovesti do socijalnih i akademskih problema u djece. Zbog nerazvijene koordinacije, djeca ne žele učestvovati u aktivnostima u kojima su loši. Izbjegavanje može dovesti do konflikata ili odbacivanja od strane vršnjaka. Također, djeca koja imaju problema u pisanju ili crtanju mogu biti obeshrabrena i odustati od akademskih ili umjetničkih želja unatoč svojoj normalnoj inteligenciji.
EPIDEMIOLOGIJA I ETIOLOGIJA
Tijekom godina raslo je zanimanje i znanje o djeci s RPK-om. Tako se danas pretpostavlja da se RPK pojavljuje u 5 do 8% školske djece. Ono što otežava točnu procjenu stvarnog stanja je činjenica da još uvijek postoji neujednačena terminologija i klasifikacija, kao i činjenica da se RPK još uvijek ne dijagnosticira u svakom pojedinom slučaju.
Uzrok RPK-a je nedovoljno jasan. Postoje različite teorije koje pokušavaju objasniti etiologiju. Nekoliko njih spekulira da se ona nastavlja na cerebralnu paralizu, da je sekundarna prenatalnom, perinatalnom ili neonatalnom oštećenju, ili je sekundarna oštećenju neurona na staničnoj razini u neurotransmiterskim ili receptorskim sustavima.
DIJAGNOZA
Dijagnoza razvojnog poremećaja koordinacije se obično postavlja kada roditelj ili učitelj primjeti da dijete zaostaje za vršnjacima u učenju, ima problema u školi ili se često ozlijeđuje zbog svoje nespretnosti. Liječnik prvo treba pregledom isključiti druge moguće bolesti i stanja koja bi mogla rezultitati motornom nespretnošću. Potrebno je učiniti i pregled edukatora-rehabilitatora koji će isključiti druge tipove poteškoća u učenju.
Ključ dijagnoze leži na djetetovoj abnormalnoj nespretnosti što se zaključuje u usporedbi djeteta s djecom iste dobi i inteligencije. Razlika između djeteta s razvojnim poremećajem koordinacije i samo nespretnog djeteta teško se može utvrditi. Ali, da bi se dijagnoza postavila potrebno je da nespretnost ima značajne negativne posljedice. Negativne posljedice mogu biti vidljive u školi, igri ili drugim aktivnostima koje se svakodnevno odvijaju. Isto tako, motorne poteškoće ne smiju biti uzrokovane nekom drugom definiranom bolesti ili biti posljedica mentalne retardacije.
PROGNOZA
Usprkos novim saznanjima još uvijek je rašireno mišljenje da nespretna djeca svoju nespretnost jednostavno “prerastu” i da nije potrebno time razbijati glavu. Ako je to u prošlosti možda i bilo tako, današnji su zahtjevi društva sve veći i od djeteta se očekuje sve više, što samo po sebi zahtjeva također i dobru motoričku koordinaciju. Danas osim toga znamo da djeca svoj deficit ne prerastu sama po sebi, nego, naprotiv, rastu uz njega. Postoje studije koje pokazuju da djeca koja su bila nespretna u dobi od 6 ili 7 godina, bez intervencije, ostaju takva i nakon 10 godina. Same vještine se vremenom poboljšavaju, ali u usporedbi s vršnjacima uvijek budu lošije.
Zapravo umjesto da prolazi, možemo reći da se problem povećava. Bez intervencije motoričke poteškoće u većini djece nastavljaju utjecati na svakodnevne funkcijame i do adolescencije i mogu imati značajne edukacijske, socijalne i psihološke poslijedice. Studije su pokazale da loša motorička koordinacija može utjecati na dječje samopouzdanje, uspješnost unutar grupe, školski uspjeh te u izbor slobodnih aktivnosti. Studija učinjena u Callgariu u Canadi 2002 ispitivala je vezu između djece s RPK i rizičnima za RPK i problemima u pažnji, učenju i psihosocijalnoj prilagodbi, u usporedbi s djecom bez motoričkih problema. Pokazala je da su sva djeca s motoričkim odstupanjima rizična za navedene probleme.
Teško je dati prognozu u djeteta s RPK-om. Vrlo je često preklapanje RPK-a s drugim poremećajima. Smatra se da istovemenu prisutnost RPK-a i ADHD-a (attention-deficit-hyperactiviti disorder) nalazimo čak u 50% djece. Djeca s udruženim RPK-om i ADHD-om imaju lošiju prognozu i dugoročno teže smetnje nego djeca s samim RPK-om. Možemo reći da kompleksniji oblik RPK-a ima za poslijedicu lošiju prognozu. Ne smijemo zanemariti važnost djetetove okoline u prognozi djetetova razvoja. Sigurno je da će dijete s RPK-om koje je u školi izloženo bullingu imati značajno niže samopouzdanje od djeteta koje je prihvaćeno i uvažavano u svojoj okolini. Isto tako, ne smijemo zanemariti uvjete u kojima dijete odrasta kao ni zainteresiranost roditelja za svoje dijete i njegov prosperitet.
TERAPIJA
Nema jedinstvene terapije za svu djecu s razvojnim poremećajem koordinacije. Nužno je prepoznati ključne probleme i njima odgovarajuće pristupiti. U neke djece to znači staviti naglasak na pisanje, dok u druge djece glavni problemi su vezani za opću motornu koordinaciju. Po potrebi se uključuju stručnjaci različitog profila: fizijatri, fizioterapeuti, radni terapeuti, edukator-rehabilitator, psiholog i dr.
PREVENCIJA
Vrlo često čujemo od roditelja čija su djeca vježbala zbog neadekvatnog motornog razvoja da su im djeca spretnija u usporedbi s vršnjacima koji nisu morali vježbati. Stoga, iako se službeno smatra da se razvojni poremećaj koordinacije ne može prevenirati, mi vjerujemo da pravovremenim prepoznavanjem neadekvatnog motornog razvoja i njenog ispravljanja, značajno se može utjecati na motoričku spretnost.