Rehabilitacija neurorizične djece

Neurorizična djeca su sva djeca u najranijoj životnoj dobi  kod kojih nalazimo razvojne čimbenike rizika (rizični faktori) i rano prisutne razvojne poremećaje (simptomi rizika). Vrlo često se umjesto pojma „ neurorizično dijete“ koriste pojmovi „distoni sindrom“, „ cerebralne poremetnje kretanja“ ili slične opisne dijagnoze odstupanja od očekivanog razvoja.

Dijagnoza neurorizično dijete predstavlja određeni rizik trajnog odstupanja od normalnog  razvoja. Najčešće se radi o odstupanju od normalnog motoričkog razvoja. Moguća su i druga razvojna odstupanja (kognitivna, senzorička itd.), uz ili bez motoričkog odstupanja.

Uzrok razvojnog odstupanja je najčešće oštećenje središnjeg živčanog sustava nastalo radi manjka kisika (hipoksija različitih stupnjeva) ili krvarenja, u trudnoći (prenatalno doba), porodu (perinatalno) i najranijoj životnoj dobi (postnatalno).

Razlikujemo djecu s visokim neurorizikom (visoki neurorizik) i djecu s niskim neurorizikom (niski neurorizik).

Djeca s niskim neurorizikom imaju uglavnom povoljnu prognozu. Povoljna prognoza znači da većina djece s niskim neurorizikom budu zdrava ili uz manja razvojna odstupanja (npr. razvojni poremećaj koordinacije). U malog broja djece s niskim neurorizikom dolazi do težih razvojnih odstupanja. Djeca s niskim neurorizikom, bez obzira na relativno povoljni prognostički ishod, trebaju biti uključena u rehabilitaciju kako bi se smanjili razvojni rizici.

Djeca s visokim neurorizikom vrlo često imaju teška i ozbiljna razvojna odstupanja (najčešće različiti oblici cerebralne paralize).

Rehabilitacija djece s visokim neurorizikom

Djeca s visokim neurorizikom su u Poliklinici uključena u rehabilitaciju prema metodi Stojčević Polovina (rehabilitacijska metoda Stojčević Polovina). U sve djece s neurorizikom potrebno je započeti intenzivnu rehabilitaciju što je moguće ranije (super rana, rana, zakašnjela i kasna rehabilitacija).  Rani početak rehabilitacije prema Stojčević Polovini značajno će umanjiti razvojne rizike  za razvoj cerebralne paralize i dovesti do najpovoljnijeg mogućeg ishoda.

Cerebrana paraliza ne nastaje odmah po rođenju. To je proces u kojem dolazi do interferencije normalnog razvoja i posljedica oštećenja SŽS. Često simptomi nisu vidljivi roditeljima dok je beba mala. Dijete koje će razviti cerebralnu paralizu također može napredovati u prvim mjesecima/godinama života. Ponekad taj napredak u motorici može zavarati roditelje. Problem je što dolazi do interferencije normalnog razvoja i posljedica oštećenja SŽS. Kada problemi postanu jasno vidljivi tada su u većini slučajeva mogućnosti rehabilitacije puno skromnije. Zato je izuzetno važan rani i pravodobni početak rehabilitacije. Ponekad dijete s realno većim oštećenjem SŽS (npr. vidljivo na UZV ili MR mozga) koje je ranije započelo rehabilitaciju ima bolji konačni rezultat od djeteta s manjim problemom koje je kasnije započelo rehabilitaciju.

Osnovni stav i filozofija rehabilitacijske metode po Stojčević Polovini je pružiti šansu svakom djetetu za postizanje normalnog razvoja bez obzira na stupanj težine oštećenja. Smatramo da je to moguće i kod vrlo velikih oštećenja kada rehabilitacija započne pravodobno (kod najvećih odstupanja prije trećeg mjeseca korigirane životne dobi). Cilj je zdravo dijete. U slučajevima velikih oštećenja kada su šanse izrazito male recimo 1%, rehabilitacijski cilj je da trebamo pokušati sve da ostvarimo tih 1%.

Rehabilitacija djece s niskim neurorizikom

Djeca s niskim neurorizikom imaju manja odstupanja i relativno dobre šanse za povoljan ishod. Manji razvojni rizici/odstupanja mogu se uočiti na kliničkom pregledu ili slikovnim pretragama mozga (UZV ili MR mozga). Manja razvojna odstupanja mogu se naći tijekom razvoja, međutim radi sposobnosti mozga da premosti problem (neuroplastičnost mozga) u većeg broja djece s niskim neurorizikom doći će do potpune normalizacije razvoja, čak i bez terapije.
Naravno da su šanse za takav ishod veće što je odstupanje manje.
Problem je u činjenici da nikad ne možemo s sigurnošću reći koje će dijete spontano dostići idealni razvoj, a koje neće. Ukoliko ostane određeni razvojni problem, on je vrlo često trajan. Djeca s niskim neurorizikom koja nisu dosegla optimalni razvoj često ne mogu pratiti igru svojih vršnjaka, češće padaju, imaju problem s neravnim terenima, igrama s loptom, finom motorikom, penjanjem po stepenicama itd. Takva djeca često budu prepoznata od strane odgojiteljica u vrtiću jer ne mogu pratiti aktivnosti svojih vršnjaka, U vrlo malog broja djece s niskim neurorizikom nastaju ozbiljni neurološki problemi. Upravo radi navedenog i djecu s niskim neurorizikom potrebno je uključiti čim prije u rehabilitaciju (rehabilitacija prema Stojčević Polovini). Rano uključivanje djece s niskim neurorizikom u razvojnu rehabilitaciju značajno povećava šansu za normalni razvoj.