Priča o Bruni i Marti

VIDEO 1: Priča o Marti i Bruni (u dobi od 8 godina), 2010 godina

Naše blizanke, Bruna i Marta su rođene ranije, u 34- tom tjednu trudnoće. Marta je imala 2450g, Apgar 8, a Bruna 1750 g i Apgar 10. Već u rodilištu je učinjen UZV pregled na kojem je ustanovljeno krvarenje na mozgu II stupnja kod obje naše curice, ali nam je rečeno da nemamo razloga za brigu. Uz vježbice u lokalnoj zdravstvenoj ustanovi će sve savladati, samo s malim zakašnjenjem, što je i očekivano kod ranije rođenih blizanaca. I tako smo mi mirni, s nova dva člana naše obitelji otišli doma.
Započeli smo uobičajeni rehabilitacijski tretman u lokalnoj zdravstvenoj ustanovi i vježbali doma kad bi djevojčice bile raspoložene. Do druge godine smo 3 puta bili u toplicama.
Djevojčice su kasnile s motorikom općenito… … Bruna se sa 18 mjeseci počela ustajati i hodati uz pridržavanje, iako nije mogla sama stajati bez pridržavanja, međutim učinjene magnetne rezonance mozga su sada pokazivale da je u obadvije naše djevojčice došlo do periventrikularne leukomalacije.
Mi smo laici po tom pitanju,ali unatoč tome što nam je rečeno da će sve biti u najboljem redu, počeli smo sumnjati u pozitivan ishod svega. Kada bi usporedili naše cure s djecom njihove dobi, bilo nam je jasno da nešto nije u redu. Počeli smo se raspitivati kod poznanika. Roditelji curice sa sličnim problemima su nas poslali kod svog doktora. I tako smo mi, kada su curice bile 26 mjeseci stare, došli do dr. Polovine.

VIDEO 2: Martini prvi koraci 2012 godina (u dobi od 10 godina)

Obavili smo redoviti pregled i tada je uslijedio šok. Objašnjeno nam je da Bruna i Marta jako odstupaju, da je najbolje vrijeme za vježbanje prošlo, da su u ovoj dobi šanse protiv njih bez obzira na vježbanje i mnogo drugih stvari koje nijedan roditelj ne želi čuti. Postalo je upitno da li će ikada samostalno hodati i biti samostalne u životu. Možete misliti što nam se motalo po glavi. Šok, strah, tuga, ljutnja, milijun pitanja… Zašto baš nama? Zašto se to tek sada otkrilo? Što bi bilo da smo počeli raditi na vrijeme? Da li bi naše curice sada bile zdrave? Bilo je očito da naše mezimice neće imati djetinjstvo kakvo svaki roditelj priželjkuje za svoje dijete. Naši životi su se od tog trena promijenili!

Nekako smo se uspjeli sabrati i donijeli smo jedinu moguću ispravnu odluku, boriti se za našu djecu protivno svim statistikama. Jednostavno nismo mogli odustati dokle god postoji i trunka nade da ćemo se izvući iz ovoga, jer nam veću šansu nitko nije mogao dati, čak ni doktor. Ali nada je bila tu i to je bilo dovoljno da odlučimo promijeniti naše živote iz temelja, sve samo da izvučemo maksimum iz naših curica pa koliki on bio. To nam je bila jedina utjeha.

U teoriji je to bilo puno jednostavnije nego u praksi. Volju i želju smo imali, sada je trebalo posložiti naše živote. Tata je prestao raditi,a ja sam produžila porodiljni dopust. Nabavili smo strunjače i krenuli s vježbicama. Sve je postalo podređeno tome. Odrekli smo se svega što bi nam oduzimalo vrijeme za vježbanje, jer je ono postalo dragocjeno. Sve vrijeme koje su curice bile budne smo provodili na strunjači. Podijelili smo vježbice, dio je radio tata s obje, dio ja, a dio svatko sa svojom curom. I tako su prolazili dani, tjedni i godine.

Često se spominje da je to za djecu previše, ali ja vam mogu reći iz iskustva roditelja koji je sve to prošao i prolazi, da to nije istina. Djeci taj svijet postane normalan, vježbe nisu toliko teške, uz malo mašte i dobre volje se sve može prikazati kao zabava uz crtiće i pjesmice. Jedino roditeljima to može biti previše jer se ponekad nađete na izmaku snaga. Ali ako znate da je to jedini način, spas za vašu djecu,to vam da snagu i ustrajnost. I opet ste na strunjači, razgibavate prstić po prstić, pratite i najmanju promjenu, jer ono što bi drugima bilo ništa, vama znači sve, znači da ste na pravom putu…

Doktor Polovina nam je postao kao član obitelji, njega zovemo kada dobiju temperaturu, kad se pojavi bilo koji problem, kad smo u nedoumici, kad smo loše volje i naravno kad se događa nešto dobro, jer on sve to proživljava s nama. To roditeljima koji su u ovakvoj situaciji znači puno. Doći na mjesto gdje vjeruju u vas , gdje se vesele s vama za svaku dobru sitnicu i proživljavaju svaki problem. Zato smo ostali ovdje unatoč svim dobronamjernim savjetima o stotinama drugih mjesta gdje bi nam možda bilo bolje. Jednostavno znamo da smo na dobrom mjestu, jer sve u poliklinici ima smisla. Sve to skupa nije lako ni financijski izdržati. Pokušavamo prorijediti dolaske da izdržimo sve ovo. Povremeno smo bili tužni, pogotovo kada prođu mjeseci, vježbamo puno, a nije baš neki pomak. Tada je lakše kada se dogodi da se dogodi da neko dijete koje dolazi u polikliniku vidljivo napreduje, počne hodati i nama se vrati volja i nada. To nas motivira jer se jedino ovdje tako nešto događa. To nas gura dalje jer želimo i mi biti jedni od njih.

Jednog dana se to i nama dogovodilo. Nakon godina rada naša Bruna je prohodala! Kad nakon sedam godina se Bruna ne mora nositi iz auta i na wc nego ona sama hoda, to se ne može platiti novcem, a da vam ne govorim o sreći koja ispuni naša srca sa svakim njenim korakom. Koliko smo samo ponosni na nju što je sve izdržala, što je uspjela, što smo mi uspjeli. Marta još ne hoda u potpunosti samostalno, ali može samostalno prohodati po parkingu, po stanu, piše jednakom brzinom kao i njeni vršnjaci. I dalje radimo s njom u nadi da će i ona jednog dana biti potpuno samostalna. To je ukratko naša priča, koja i dalje traje.