Djeca koja su cerebralnoj paralizi rekla NE

REZULTATI REHABILITACIJSKE METODE STOJČEVIĆ POLOVINA – film prikazan u znanstvenom dijelu programa na European Academy for Children Disability 2010 u Briselu

Postoje brojne kontroverze u liječenju i rehabilitaciji cerebralne paralize (CP). Ne postoji jedinstven stav o terapiji cerebralne paralize (CP), ali je uglavnom jedinstveno stajalište da se CP ne može izliječiti, da je CP doživotno stanje. U stručnoj i znanstvenoj literaturi također je vrlo raširen stav da različite terapijske intervencije (različiti oblici fizioterapije, ortopedski zahvati, lijekovi i dr.) ne mogu bitno promijeniti tijek bolesti. U praksi to znači lagano pogoršanje postojećeg stanja s vremenom i rastom.
Ovdje moramo naglasiti da to nije stav rehabilitacijskog tima Poliklinike. Naš stav je da pravilnim i intenzivnom rehabilitacijom možemo u značajnom postotku poboljšati stanje i kvalitetu života djece s CP. Samim tim vjerujemo da možemo promijeniti tijek bolesti.

Rehabilitacijska metoda prema Stojčević Polovini

Odjel za rehabilitaciju djece Kliničke bolnice “Sestre milosrdnice” u Zagrebu (tada Klinička bolnica “Dr. Mladen Stojanović”) u ranim 1970-tim bio je mjesto gdje je započeo razvoj terapijskog pristupa prema Stojčević Polovini.
Osnovu metode predstavlja doktorska disertacija prof. Stojčević Polovine, objavljena 1979. godine: „Rana i super rana rehabilitacija djece s uočenim odstupanjima u motornom razvoju“. Zadnjih desetak godina metoda se intenzivno razvija u Poliklinici. Teorija neuralne grupne selekcije prof. Edelmana (dobitnika Nobelove nagrade 1972.) zadnjih nekoliko godina predstavlja teoretsku osnovu preko koje se objašnjava učinak terapijskog pristupa.
Sam terapijski pristup se sastoji od vlastito razvijenih tehnika, izabranih elemenata Vojte i NDT- Bobatha. Vrlo je intenzivan i individualno prilagođen svakom djetetu, ovisno o stupnju oštećenja i razvojnom stupnju djeteta. .
Rehabilitacijski pristup prema Stojčević Polovini u velikoj mjeri se oslanja na roditelje koji su nosioci terapije, što ima pozitivne i negativne strane.
Negativna strane pristupa (da li je to negativno?) je neusporedivo veći angažman roditelja u odnosu na druge metode, što je vrlo često povezano s promjenom načina života cijele obitelji (međutim sama činjenica da je u obitelji dijete s posebnim potrebama skoro uvijek utječe na način života neovisno o tipu terapije).
Ono što smatramo najvećom prednosti metode je činjenica da se roditeljima pruža šansa da se bore za svoje dijete.
Rehabilitacijski pristup prema Stojčević Polovini razlikuje se od većine ostalih metoda.
Razlikuje se u intenzitetu terapije.
Razlikuje se u primijenjeni vlastito razvijenih tehnika rehabilitacije. Sličnosti također postoje jer smo pokušali pored vlastitih tehnika uklopiti u jedinstvenu metodu ono što smo smatrali najboljim iz drugih terapijskih pristupa, prvenstveno NDT i Vojte.
Razlikuje se u stavu prema kojem smatramo da se prirodni tijek cerebralne paralize može promijeniti. To sasvim sigurno ne znači da se cerebralna paraliza može izliječiti, ali smatramo da se uz terapijski pristup prema Stojčević Polovini češće nego kod drugih metoda postiže maksimalni potencijal za pojedino dijete, bez obzira na stupanj oštećenja. Ponekad maksimalni potencijal znači zdravo dijete.
Osnove Stojčević Polovina metode su prezentirane na predavanju u sklopu trećeg internacionalne konferencije o cerebralnoj paralizi što je bila održana u Sydneyu, u Australiji 2009. (10) Prikazani su rezultati intenzivne rehabilitacije u djece s cerebralnom paralizom, uz rehabilitacijski pristup prema Stojčević Polovini, s obzirom na početni GMFCS stupanj i GMFM rezultat.
GMFM rezultat je obično dobro povezan s GMFCS stupnjem. GMFCS se sve više koristi u ocjeni težine kliničke slike djece s cerebralnom paralizom, pri čemu je dijete klasificirano u stupanj I (Level I) s minimalnim problemima, dok je dijete klasificirano u stupanj 5 (Level V) dijete s najtežim odstupanjem. Glavni razlog zašto je GMFCS tako zastupljen zadnjih desetak godina je njegova stabilnost, u literaturi se navode podaci da 73% djece s cerebralnom paralizom klasificirano u jedan od stupnjeva GMFCS ostaje u njemu trajno, bez obzira na vrstu terapije, pri čemu 27% djece promjeni stupanj težine kliničke slike, većina nažalost na lošije (11). Navedeni podaci govore ustvari o prirodnom tijeku cerebralne paralize.
Tijekom petogodišnje studije uz Stojčević Polovina metodu 50% djece je promijenilo svoj GMFCS stupanj, svi na bolje. 95% djece je u konačnici imalo statistički značajno veći GMFM rezultat (međutim samo je u 50% djece poboljšanje GMFM rezultata bilo takvo da se dijete moglo reklasificirati u bolji GMFCS stupanj). Naravno da dobiveni rezultati zahtijevaju daljnju potvrdu.