Priča o Aleksandru

TETA MILENA

ili

„Bolje da plačeš sada dok je malen, nego kada bude imao 18 godina”

Neću Vam reći da je bilo lako. Metoda koju je profesorica Stojčević-Polovina osmislila je vrlo zahtjevna i iziskuje rad, čeličnu disciplinu roditelja i upornost. Ali daje rezultate, a to je bitno.

Profesorica je inzistirala da radim s djetetom dojenačke dobi po šest sati na dan, dokle god je u budnom stanju. Ona i njezina kćer, dr.sc. Andrea Polovina, podučile su me vježbama po Bobathu i Vojti. Doktorica Andrea bila je, poput majke, vrlo profesionalna u svom radu i ima veliko znanje. Dok smo radili Bobatha, Aleksandar je to relativno dobro podnosio. No, čim bi prešli na Vojtu započinjao bi jako plakati. Objasnile su mi da ga to ništa ne boli, nego ga frustrira, jer kako bi ga potakla da pokrene određene dijelove tijela morala sam blokirati druge. Srce mi se cijepalo slušajući ga kako plače. 

Nikada neću zaboraviti riječi koje mi je tada uputila teta Milena: 

– „Bolje da plačeš sada dok je malen, nego kada bude imao 18 godina. Stisni srce i radi! Tako ćeš mu najbolje pomoći.“

Ta Milenina rečenica postala mi je mantra. Nisam više pustila ni suzu i radila sam disciplinirano i uporno, kako mi je rečeno, potpuno gluha na urlanje djeteta. Oko sebe sam napravila zid dok bi radila. Doslovno sam osjećala da mi je to jedina šansa da ga izvučem i nisam se dala smesti biću koje sam voljela više od života. Ideja je bila kroz vježbu buditi uspavane neurone u mozgu i na taj način ga stimulirati da se razvija. I to me je jedino zanimalo.

Bilo je teško. Bilo je frustrirajuće. Nismo tako zamišljali dane s našom djecom. Umjesto uživanja u suncem okupanom parku, sate sam provodila vježbajući. Bila sam iscrpljena, ljuta. Zašto se ovo događa meni?! Međutim, teta Milena nije posustajala. 

Znala me nazvati u šest ujutro: „– Vježbaš li?“ . Radi njezine neumoljivosti i strogoće prozvala sam je Atila Bič Božji. Međutim, znala sam da joj je stalo i da sve što čini, čini iz ljubavi i namjere da pomogne. Na koncu, ako okrenemo priču na paradigmu sporta, najbolje rezultate postići ćete s vrhunskim trenerima. Onima koji te lome da bi te ponovno presložili, onako kako treba. A njih baš ne vole. Jer teško je izdržati njihov put. Pa, recimo to tako:  Milena je „vrhunski trener“.

Kako je sin rastao, uslijedile su vježbe kod izvrsne rehabilitatorice Tamare Crnković, također zaposlenice Poliklinke Milena Stojčević – Polovina. Ona nam je jako puno pomogla da izvučemo na toj razini iz djeteta maksimum. Kasnije smo priču upotpunili logopedskom terapijom van Poliklinike, a kad je sve završilo i plivanjem u PK Natator u Zagrebu. Sve što smo činili, činili smo uz superviziju i savjete Poliklinike. Poliklinika nam je omogućila i mnoge specijalističke preglede, a ja sam bila jako sretna da mogu sve učniti na jednom mjestu. Da nije bilo njih, doista ne znam što bi bilo s nama, s mojim sinom. Jer sustav ne funkcionira i prepušten si kao roditelj djeteta s teškoćama sam sebi. Rad s njima potrajao je do Aleksandrovog polaska u osnovnu školu. 

Danas je Aleksandar odličan učenik koji je upravo završio peti razred osnovne škole po redovnom programu. Jako je motiviran i discipliniran te samostalno rješava svoje školske obaveze.  Njemu ništa ne predstavlja problem, jer su disciplina i rad u njega usađeni od malena, baš kako nas je podučila teta Milena. I dalje se svakodnevno bavi plivanjem, zajedno sa sestrom i osvajač je klupskih medalja. Toplo je i dobro dijete, druželjubivo, puno potencijala. Mnogo putuje s klubom i uživa. Jako smo ponosni na djecu.

Da nije bilo upornosti i vodstva profesorice Stojčević – Polovina i njezinog stručnog tima, ništa od svega ovog ne bi bilo. Beskrajno sam im zahvalna, kao i moj suprug, a moja ljubav i poštovanje prema njoj su nemjerljivi.

Također moram napomenuti da su nam tajnice Poliklinike, Mirjana, Danijela i Ivana svaki boravak tamo učinile jako ugodnim svojim toplim riječima, pažnjom i empatijom. A to je sve jako bitno u trenucima kada smo najosjetljiviji. Dr. Sc. Svetislav Polovina, ravnatelj Poliklinike, svojom ljubaznošću i neposrednošću upotpunjavao je taj dojam. 

Nikada se neću moći dovoljno zahvaliti. Što su učinili za nas svi oni, a prije svega naša teta Milena, to nema cijene. 

P.S. Imam potrebu da kažem još nešto: gradeći mog sina kroz silne vježbe, disciplinu i upornost, shvatila sam da i sama rastem i osnažujem i postajem drugačija. Gradeći njega, zapravo sam gradila sebe. Više se nisam pitala: Zašto ja i zašto se meni ovo događa, već je pitanje bilo Što iz ove situacije učim? Što mogu učiniti? Radeći uporno i bez prestanka sa sinom i vodeći brigu o blizancima generalno, što je doista jako puno posla, odvajala sam vrijeme za sebe ili iza ponoći kada bi svi zaspali ili dižući se u četiri-pet ujutro i učila sam uporno po par sati svaki dan. Uspjela sam konačno završiti i drugu razinu fakulteta, priču koja je stala na pola puta negdje u mladosti zbog nezahvalnih životnih okolnosti.

Hvala, teta Milena. 

Martina Savić