Priča o Danisu

Mom Sinu – neka zna

(ispovijest Jednog brižnog Roditelja Djeteta s Cerebralnom paralizom)

Ovo neće biti SAMO još jedna u nizu toliko puta već „ispričanih“ priča o fizičkim i drugim aspektima, te posljedicama Ljudskog Nemara, „oda“ neprofesionalnosti i nestručnosti jednog dijela „onih koji su položili“ Hipokratovu Zakletvu i koji su uzrokovali sadašnje Danisovo stanje i inih „Danisa“…

Ovo je i jedno Veliko HVALA svim „onim Dobricama“ koji su imali Vjeru u nas, porodicu Kadić, sve njene članove pojedinačno: Sina Danisa, mamu Laru i tatu Hameta…između ostalog, zato što nisu smatrali da je Danis – „Propali Projekt“…

Dragi Roditelji, posebno „novopečeni“! Ima ih i bit će ih- UVIJEK !!!
I onih, koji će Vam reći da je Vaše Dijete „sasvim OK“, i da su „oni izuzetni stručnjaci“, te da NEMA (!?) potrebe da idete „kod drugih“. Bit će i „onih“ koji će reći da je Vaše Dijete „propali Projekt i da će umrijeti na cijevima (ne daj Bože da doživite tu situaciju…); da neće moći ni kašikicu uzeti u ruke; da „radite na drugom“ (što bi valjda u prenesenom značenju značilo da „Ovog“ bacimo u kantu), te do: „Ma šta rade ti tamo!Uništavaju nam naciju, degenerišu nam narod, šalju nam upropaštenu djecu! Ah, da, Vašem Dijetetu, ja sada NE MOGU (!?) pomoći, kasno je… On neće nikada propuzati, neće moći sjediti, hodati…poživjeti…. A bit će i onih koji će reći: “Da, ovo nije dobro. Idite dalje, tražite, ali nemojte reći da ste to čuli od mene. Znate, to su moje „starije kolege“, pa nije zgodno, vjerujte… Imat ću problema…“.
Da, to su „Oni“ koji prvo moraju „ljubiti“ Ljudski Rod, pa tek onda svoj posao (koji je zaista težak, zahtjevan, odgovoran…) shvatiti kao „sredstvo pribavljanja određenih finansijskih prinadležnosti“…

A Ja Vam samo „kratko“ kažem: Vjerujte u svoje Dijete, vjerujte u svoje Srce, sebe, vjerujte u Rad i Disciplinu! I tražite, ne posustajte! Kada dođe „onaj Pravi“- koji će Vam „podići“ Dijete, koji će vam vratiti Nadu, dati Vam svrhu Vašeg postojanja, Vi ćete TO osjetiti…kao što smo mi osjetili prije 2 godine u Zagrebu , u Poliklinici „Polovina“…

Tada, budite se spremni odreći SVEGA- svog ličnog i privatnog života, prijatelja „za kaficu“, familije, večernjih izlazaka, kupovina i luksuznih Shopova, romantičnih večeri, TV-a i nogometa „uz lagano pivce“. Da, možda će Vam biti rečeno kao nama (ne daj Bože): “…imate MINUS JEDAN POSTO šansu da Vam Dijete stane na noge za nekih 10-tak godina u nekoj formi i obliku, ali znajte da će to će biti ono što on najbolje može“…I TOG MOMENTA, VAŠ ĆE BITI CIJELI SVIJET…

I onda, nakon dugih i dugih sati napornih vježbanja, znoja, odricanja, Vaših suza isplakanih u noći kad niko ne vidi, kad Svi mirno spavaju i lijepo sanjaju, Vi umišljate tada Vaš san nedosanjani…ONDA će se, odjednom, pojaviti „LJEPOTA“- imat ćete Dijete koje Vam je u rukama dnevno “25 sati“, svake sekunde mirisat ćete njegov miris, osjetit Njegov dah, ni jedan moment njegovog života neće „promaći“ mimo Vas…. i imat ćete Dijete koje NAPREDUJE, svakim danom sve više i bolje, .koje Vas NEIZMJERNO VOLI, na svoj nevini, iskreni dječiji način i kojeg Vi NEIZMJERNO VOLITE i Vaš će, onda, BITI cijeli svijet !!!…

Naš „Sin“ Danis (ne mislite da je ovo pravopisna greška –ja pišem veliko “S“ iz dužnog poštovanja prema našem Sinu), tom, kako reče Prof. Polovina, „emotivno toplom djetetu, željnog znanja…“; „Velikom Malom Borcu“-kako ga prozvaše ovdašnji mediji; je sada 3,5 godine.

Sve do Njegovih navršenih šest mjeseci, on je od strane „svog“ neonatologa u Kantonalnoj bolnici, vođen kao„zdravo dijete, kojemu treba samo malo razgibavati kukiće“.Početkom sedmog mjeseca primjetili smo da nam Sin čini izvjesne, malo neuobičajene i specifične kretnje i zahvate. Npr. kada bi Danis prihvatio predmet, nisi mu ga mogao uzeti zbog njegovog „čvrstog hvata“. Familija se radovala i govorila da je jak „na tatu karataša. Javljala se povremena ukočenost nožica i za nas „laike“ jer Danis nam je naše prvo dijete, jedva primjetno uvrtanje stopala, a na to da mu je povremeno palac na obje šake bio „uvučen“ u stisnute šakice nismo ni obraćali pažnju. Kada smo neonatologu saopštili naša opažanja o primijećenim promjenama, rečeno nam je da to „nije ništa; malo radite kukiće, malo vitaminčića, malo otiđite u Stacionar i radite vježbice na Odjelu Fizijatrije-gdje NEMA fizijatra za dječiji uzrast, što smo i činili svako jutro cca.1-2 mjeseca, i bit će to sve OK“. Zatim je Dani dobio „malo vitaminskih koktelčića“- injekcija, zbog kojih su se sestre u „Dječijoj Poliklinici“ frapirale- nisu mogle vjerovati da se tako nešto smije dati bebama, itd., itd…

No, mi smo INSISTIRALI. Morate biti UPORNI i DOSADNI.

Na bratova opažanja da „to“ kod Danisa nije „baš uobičajeno“ (on ima dvije kćerkice, i iskustvo vezano za „dječiju problematiku“, naravno), te na njegov savjet da malo „prosurfamo po Internetu“, naš se svijet srušio. Prema pisanjima učesnika raznih Foruma koji se bave problematikom bolesne djece, naslutili smo da se s Danisom „nešto VEOMA ružno dešava“, i to u mozgu. Budući da je Danis tada već uveliko bio ušao u deveti mjesec, a na Forumima je rečeno da je to već „daleko zakašnjeli “ period za pravovremeno i uspješno liječenje poremećaja te vrste, tražili smo urgentno MRI (Danisovog) mozga na Kliničkom centru Univeziteta u Sarajevu, što smo teško, ali samo mi znamo kako, uspjeli „odraditi“. Naime, na MRI mozga Djeteta u BiH se čeka par mjeseci -samo petkom rade snimanja bolesne djece iz cijele Države !?

Nakon očitanja urađenog snimka MRI (Danisovog) mozga obistinile su se na žalost Strah, Zebnje i crne Slutnje. „Usmeno“ nam je „pojašnjeno“ (nalaz i svu prateću dokumentaciju smo dobili u pismenoj formi) da se kod Danisa, najvjerovatnije, radi o „problemima uzrokovanim ljudskom greškom“, nastalom tokom poroda i u post-porođajnom periodu, te nestručnim i neadekvatnim liječničkim vođenjem (što će, prema riječima Ljekara, biti vjerovatno potvrđeno nakon naredno urađene MRI mozga za otprilike 8-9 mjeseci). Ukratko, kod Danisa su uočene promjene „paravertikularno obostrano koje su mogle odgovarati posthipoksičnim promjenama, ali također se ne može isključiti da se radi o početnoj leukodistrofiji“. Usmeno nam je rečeno „da je ova druga kvalifikacija unesena čisto zbog toga da nam se „pruži uporište“ da radimo i drugu MRI mozga; naravno, i da sebe „pokriju“, kažem ja, sa ove vremenske distance. Nama „laicima“ je, prevedeno na narodski, rečeno „da je u našeg Sina – zbog kratko prekinutog dotoka kiseonika tokom poroda, mozak pretrpio oštećenja; tamo su male, mrtve, amorfne mase – ožiljci u mozgu, koji se ne mogu ni zaliječiti niti popraviti“, doslovno- da je u našeg Sina mozak, citiram njihove riječi „šupalj kao travnički sir“ i da tu nema popravka; i da „možete nešto malo raditi – da mu olakšamo dane“; i „gdje ste bili do sada – zakasnili ste …“

Šta smo „IMALI“ !? Jednostavno rečeno, „narodski“: bebu staru već 12-tak mjeseci, koja se ne prevrće i ne zna puzati po ispravnom obrascu, Sina čije su se ručice i nožice već počele „izvrtati“ prema vani i povremeno kočiti -kao da je „u grču“, „griješno Dijete“, koje sa skoro navršenom Jednom godinom života ne može, ne zna i ne smije sjediti i koji ima veoma izražen kifozitet („pogrbljenost“) donjeg kičmenog dijela; Sina, koji se u trenutcima uzbuđenosti „pretvori u bananu“. Pomjerite mu glavicu „na dole“, njemu se nogice podignu na „gore“; kostantno ubačenog palca “unutra“, u zatvorenu i stisnutu šakicu. Danisa koji ne može ležati „na laktovima“ jer odmah pada nekontrolisano…i udara glavom od pod…nije imao izgrađenu odbrambenu reakciju…

Stručnim-„ljekarskim jezikom“ napisano (u početku će Vam se biti teško „snaći“ u silnim ljekarskim „izrazima“):

„…Danis K. je star 11,5 mjeseci. Spontana motorika oskudna za dob. Po riječima majke rotira se sa leđa na trbuh češće preko desne strane. Pri trakcijskom pokusu modificiranom po Vojti, glava prati grudni koš. Kada ga se posjedne, ne može sjediti samostalno, izražen kifozitet kičmenog stuba. Prednja odbrambena reakcija tek u formiranju. Bočne nisu formirane. Aksijalna hipotonija evidentna. Pri horizontallnom Collisu veoma sporo formira oslonac na ruke uz veća odstupanja na donjim ekstremitetima. Evidentna su odstupanja pri Vojtinom refleksu. Pri aksilarnom visećem pokusu ukršta donje ekstremitete, hiperekstenzija uz pojačane miotatičke reflekse itd, itd… Th. Neophodno je intezivirati habilitacioni tretman po Bobath konceptu. Neophodno je započeti habilitaciju po Vojta metodi zbog čega je potrebno educirati majku (…zašto ne i oca !?) za provođenje istog…“

I krenuli smo sa habilitacijom –CIJELIH pet dana obuke! U završnici nam je rečeno „da Danis NIKADA NEĆE stati SAMOSTALNO na svoje noge, vjerovatno ni puzati, samostalno se hraniti, pisati. “Ovo je samo, eto, da mu se poboljša kvaliteta !? (uništenog) života, da mu se malo olakša -dokle, niko ne zna-vjerovatno ne dugo…“

Vježbali smo. I nismo vjerovali. Išli na tretmane u Stacionar-fizijatriju i opet nismo vjerovali da u doba „kompjuterske ere“, čipova, genetskog inžinjeringa…nema spasa za našeg Sina. Tražili smo, „surfali“ po Internetu, listali medicinsku stručnu literaturu iz srednjih škola, fakulteta; kupovali CD-ove „National Geographic“-a o funkcionisanju ljudskog tijela – posebno mozga i motorike; tražili u metodologiji, trenažnim procesima i tehnikama raznih sportova uporišta vezano za poboljšanje Danisove motorike; psihologije, metodike, posebno našeg mentalnog stava; izrezivali novinske članke, koristili vitaminske pripravke sa medom, omega kiselinama; tražili savjete; molili se Bogu…a još ni dijagnozu Danisove bolesti NISMO bili dobili -„to ćete dobiti nakon pete godine, kada se završi period razvoja…“, rečeno nam je u „nekoj od institucija“.

I gle, jednog dana, pri sasvim slučajnom susretu na ulici Našeg grada u ljeto 2007-te godine, vrsna dječija pedijatrica – Dr. Ljilja Šestić nam je toplo (i uz „neograničenu“garanciju ) preporučila „svoju Dragu Profesoricu iz Zagreba“- prof.dr.sc. Milenu Stojčević-Polovina : “Ako Profesorica na osposobi Vašeg Sina za samostalni život, onda, vjerujte, slabo da će iko to uspjeti…“. Raspitivali smo se „o Profesorici“- na Forumima, pa u Stručnoj žurnalistici, kod prijatelja, ljekara -i kod dr.Karabega, i dr. A. Buljine u SAD, dr.E.Gasal-Gvozdenović – svi su nam kazali da bi (da su Oni u toj situaciji – ne daj Bože) – „jedino Profesorici, povjerili svoje dijete…ma kakva Amerika, Ljubljana, Cipar “…

DA – istog trena, nismo gubili ni sekundu, uspostavili smo kontakt s Profesoricom i dana 21.06.2007. u Zagrebu, profesorica Polovina – kasnije smo shvatili i uočili, vrsni specijalista za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju, znanstveni savjetnik iz Kosirnikove ulice u Zagrebu, uradila je „prvo snimanje“ Danisovog stanja. Zamislite – CJELODNEVNI pregled !? Kod nas, negdje „u centru brdovitog Balkana“, ta „radnja“ traje 5 minuta. Posmatranje, praćenje i opažanje Danisovih kretnji, „simboličnih“ pokušaja, ponašanja, Danisove motivacije da pokaže šta zna; promatranje nas oba Roditelja, analiza naših vježbanja, uspostavljanja kontakta sa Malenim. Izložila nam svoju „metodologiju“…I što je nama tada (a i sada) bilo frapantno, nevjerovatno -kazala je da ako želimo, možemo odmah dobiti dijagnozu Danisovog stanja, a ne „za tamo nekih 5 (Kantonalnih) godina“ …

Dg. Cerebralne poremetnje kretnji (tetrap.obr.više na donjim ekstremitetima)

Ma kakve leukodistrofije, tuberoze, znate ono – odumiranje moždanih ćelija, ili (ne daj Bože) –genetika…hromozomi…

Preporuka: Rehabilitacijski tretman NEOPHODNO potreban. Usmeno: samo vježbe i vježbe (naravno, Profesoričina metodologija, Njen pristup, Njen način i „Tim“ – pravi, stručan, prijazan. „Svi“ uvijek sa smiješkom, ljubazni, pa čak „i kad padaju s nogu“; obavezno NESS Caffe ili možda „turska“- po želji…za „podmladak“-sokić, karamelice ili… ); i opet vježbe…USPJEH !? GARANTOVAN – u određenoj Formi i Obliku, uz poštovanje svih naprijed navedenih principa…i novih, naravno…PROBLEMI (mogući !?). DA – ali ne kod Djeteta, ne kod Majke, vjerovatno Otac -„najslabija karika u lancu“- ako Tata-Mata „izdrži“-„našu suradnju ćemo uspješno privesti kraju“…KADA !? Za 4,5,7 godina, a možda i ranije…

Znači -TO je TO. Dali smo riječ, obećali i “startali“ – pun gas, do daske, isto kao kad avion polijeće – do kraja !!!

I neću Vam pisati o „tehnikama“; vježbama, metodama. To ćete „dobiti“ u Kosirnikovoj, preko puta “Sestara Milosrdnica“. Ima tu jedna složna Ekipa koja to sjajno i vanredno „radi“; “Vođa“ je „ Duša od Čovjeka“ koja voli svu tu našu „upropašćenu“ Djecu, naše Kćeri i Sinove, a uz to je i Profesorica, i Znanstvenik, i Majka…brižna „baka svojih unučića“…;veoma stručna, ponekad i stroga- mi Vam to GARANTUJEMO; garantuje Vam to naš Danis , dijete sa Cerebralnom paralizom -tetraparetski obrazac, koji je nakon nešto više od 2,5 godina rada i vježbanja PROPUZAO po ispravnom obrascu, Dječak koga je većina „otpisala“…

MORATE kod sebe „izgraditi i ugraditi“ trenažni proces. Za dijete je lako, ono je „Tabula rasa“- prazna ploča, i Ono će sve prihvatiti kako ga vi „isprogramirate“, učite. Pograšno>pograšno; ispravno>ispravno – ali, UVIJEK imajte na umu da „…u Prirodi sve teži ka Haosu“, prema“krivom“ i zato Vi MORATE „biti tu“- i fizički , i mentalno, i sa ciljem negdje „VISOKO zacrtanim, na „zenitu“- da ga ne možete doseći barem za pola godine, godinu dana…jer nećete vidjeti „pomak“ -a on je KLJUČ svega, Vaš „motor“, Vaš „pokretač“, Vaše „gorivo“. I kad Vam je najteže, kad Vam se ne živi – ni Vama, ni Vašem životnom Partneru – onda nađite snage „u sebi“ i vježbajte, i vježbajte do besvjesti – sjetite se svog Djeteta, Njegove (izvjesne-garant) budućnosti, Prijatelja koji Vas bodre, Dobročinitelja koji Vam pomažu – jer vjeruju u Vas, u Vaše Dijete…druge bolesne djece !!! I znajte da „OVO“ nećete MOĆI iznijeti „sami“ – izađite u Javnost, pričajte, olakšajte si Dušu, tražite „slična“iskustva. Iz njih izvlačite „ono“ što će Vas „podići“, barem malo zrnce dobroga, stimulativnoga (a ne baciti Vas „u ponor“- u ponor ste već davno bačeni, ne svojom voljom i krivicom – valja se „iskobeljati“). Ostavite se samosažaljenja, šutite – ima ne daj Bože i goreg…

Smijte se, šalite, jer, Vaše Dijete „sve osjeti“, razumije, koliko god to Vama bilo čudno i nepojmljivo. Zamislite, Ono je Vama 25 časova dnevno u rukama, Ono će Vas razumjeti samim dodirom, mislima, pokretom, mirisom :

„Tata, što si tužan ?“ “Zašto, sine Danise …?“ “Paaaa, tata, nešto ti je TAMNO između očiju“…Zamislite,“griješno dijete“, dijete od nepune dvije i po godine…??? I sve će memorisati…i kopirati…

TRENAŽNI PROCES Vaš mora postojati; njega morate izgraditi…Kako !? Nađite Svoj Sistem, motivaciju, inspiraciju – ali on mora biti „konstanta“, svaki dan, svaki sat. I u mislima kad peglate, spremate ručak, jedete. Tražite „nova rješenja, bolju motivaciju za njega i za sebe. Ako treba; ako treba – lezite s Djetetom na pod, uradite sklek, „zategnite“ kičmu; pokažite mu kako se ISPRAVNO radi, zaboravite vremenski jaz, distancu, stid pred drugima – i uvijek budite nasmijan.

Kad Dijete pije mlijeko, kad se smije i kad gleda TV – raditi i raditi – sa prstićima, lagano stopalima, kukićima, zadnja loža. “Opruži-savi“ na putu do Zagreba, u automobilu, dok „šetate“ do Poliklinike – „prstići Sine“; “pazi, palac-izbaci“, “ispravi leđa“…Lijepo, kulturno, s Poštovanjem, jer i On, „malecan“, ima Dušu, Ponos. Ako iko to zaslužuje , onda su to ta „mala Bića“ – ničim zaslužila Sudbinu koja ih snađe. Barem im VI olakšajte život, učinite ga prihvatljivim… jer on im je već SADA sam po sebi težak – bez djetinjstva, igre s „drugarima, prijateljima“, dječijih radosti, samo rad i disciplina, malo opuštanja …Mali Heroji su to, Velikih Srca…

I pišite, crtajte. SVAKI „pomak“, svaku kretnju, svako opažanje. Svaki Djetetov mig…bio on pozitivan – dobar ili negativan – loš. Na lošem POSEBNO insistitirajte – Vama „ne treba“ „DOBRO“ -ono je samo po sebi OK; Vi morate „popravljati „loše“ – i to je onda napredak, to je progresija, lagana uzlazna putanjica, “mic po mic“. U ovome nema ništa preko noći, „bigg“ skokova; u malim pomacima tražite ljepotu…i PIŠITE…i opažajte…DOKUMENTUJTE…pravite kartoteke, datoteke, registratore, foto-albume, video zapise…Samo tako ćete vidjeti napredak, pomoći sebi da „ne čućnete“ – klonete duhom. Kad vam bude teško – a bit će momenata, sati i dana – garantujem Vam…

MULTIPLICIRAJTE…Morate biti realni…vi mu morate biti i fizioterapeut, i učitelj, i vaspitač, i najbolji frend…i Roditelj, katkad strog, kad je to NEOPHODNO…s dozom…Jer, najveću grešku-„medvjeđu uslugu“će te Mu napravit ako ga budete posmatrali kao „bolesnog“ i popuštali mu.

Zenica-Zagreb sedmično-tjedno; pa dva puta u mjesecu; pa…i evo sada, to je sad već svakih 1 mesec do 1,5 mjeseci. Naravno- zbog Danisovog napretka…Fantastičnog…

Na Specijalnoj oftamološkoj poliklinici „SVETI VID“ u Beogradu (gdje su Danisu rađene od strane Prof.Autrate-a iz Švicarske i osoblja Poliklinike – na čelu sa Dr. M. Dragović, sa izuzetnom uspješnošću i korektnim odnosom, oftamološki zahvati otklanjanja strabizma, te rješavani problemi vezani za slabovidnost), te Specijalnoj poliklinici „BEL MEDIC“, rečeno nam je da je „uspjeh NEVJEROVATAN – da „Dete“ od 3,5 godine, sa Cerebralnom paralizom, puže po ispravnom obrascu !?…da oni imaju i VMA – vrhunsku medicinsku Instituciju u Beogradu, i VOJTIN INSTITUT u Novom Sadu – ali da to do sada, koliko je njima poznato, niko nije uspio postići…“

Dana 28.05.2008.godine Dr.E.G. (Kantonalna bolnica Zenica) je pri Danisovoj starosti od 2 godine (na kontrolnom pregledu) konstatovala, citiram: “…i dalje redovna habilitacija kod Prof.Polovina u Zagrebu…vidan pomak u motornom razvoju. U prilogu lab. i drugi nalazi nakon detaljnog neurometaboličkog i genetskog ispitivanja u Italiji (da, bio je Danis i u Fiorenzuoli d’Arda, Bolgni, Torinu – na pretragama)…Koristi obje šake radiopalmarnim hvatom; savladao rotaciju; donji extremiteti -vidan pomak, desno manje, samo povremeno ukršta noge. Objektivno: igra se, komunicira razumije, komunikativan, emocionalno topao – EVIDENTNA POBOLJŠANJA koja su rezultat svakodnevnog rada uz veoma USPJEŠNO vođenje Specijaliste za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju- prof.dr.sc.M.S.Polovina iz Zagreba…“

I, opet vježbe – 6-7 sati „aktivnih“ svakodnevno…

Pri starosti od 2,5 godine Danisove odbrambene reakcije su već bile formirane. I bočne…Spontana motorika jako poboljšana kao i abdukcija kukova. Već tada se Danis u pronaciji oslanjao na laktove i ispružene ruke, te odizao u veoma korektnoj i ispravnoj formi gornji dio trupa. Pri aksilarnom visećem pokusu nije više ukrštavao donje ekstremitete…NIKAKO..!

Sada odlasci u Zagreb već svakih 20-tak dana…i dođe i 02.12.2008-me…Zagreb, kod Profesorice , uz prisustvo Njenih Suradnika, uvijek nasmijanih i korektnih suradnika, Danis je uradio svoj PRVI „ženski (moj naziv) sklek“- što je već bio siguran pokazatelj za vanredan Danisov napredak i siguran pokazatelj da će Danče prohodati….sada već za „kraći“ rok tamo negdje u Njegovoj 6-7-oj godini …

Tada smo, na prijedlog Profesorice, donijeli odluku da ćemo (ne „možda“- nego smo dali „čvrsto“obećanje ) „raditi“ na tome da Danis prohoda po pravilnom obrascu, u ispravnoj formi… Sada će biti potreban „duplo“ veći rad, disciplina, napor…Jer, napredak je evidentan, svakako će prohodati – u „izvjesnoj“formi, zašto ne bismo uložili dodatni napor da Njegov hod bude korektan, ispravan- ispravan do te mjere, da osobe koje ne znaju Danisovu “životnu priču“, neće ni primjetiti „kakve je bitke“ Danče „vodio“ – ili barem, teško će to opaziti…

I, eto nas „DANAS“, u mjesecu septembru 2009-te godine….Danis sa tri i pol godine već UVELIKO „puže“. Ispočetka, prije dva mjeseca , pri prvim „probnim“ pokušajima i procjeni “trenutačnog“ stanja – bilo je to nesigurno, sa lošijim „privlačenjem“ desne noge, slabijom koordinacijom, padovima…ovih dana , sredinom rujna – SAM, BEZ IČIJE POMOĆI, KOREKTNE I ISPRAVNE FORME, propuže i kuhinju, i trpezariju, pa i hodnik, sobu , i opet…HVALA Profesorice, Hvala cijeloj “Ekipi“ – divni ste…

KRAJ ??? Uskoro, a.B.d, „prije polaska u školu, zasigurno“ kaže Profesorica. I kao što sami znate – za sve je potrebna LJUBAV…ova „Ekipa“ iz Kosirnikove 14, to ima , ona zna …ona Vas POŠTUJE, poštuje Vaš rad, napore, Vašu Sudbinu, Vaše Dijete…A samo tako je moguće naprijed…

PS. Ovo je trebala biti TOPLA ispovjest „jednih Brižnih roditelja“-ukoliko je to moguće na „ovu temu“; istinita priča, zasada još nedovršena, o VANREDNOM napretku i “probijanju svih Limita“; Životna Istina o tome kako se riječi „NEMOGUĆE“ može dati druga definicija i dimenzija, uz dobro vođenje Pravih, istinskih Humanista; naša Zahvalnica Ljudima posvećenih svome zanimanju, Znanosti, Dobročinstvu, Merhametluku, Ljubavi prema „bližnjem svom“ i a.B.d.- uspješna storija sa „Happy End“-om-SRETNIM ZAVRŠETKOM…“In spae“…Živimo u nadi…

HameK