Više o Halliwick konceptu

Metodu Halliwick (sada koncept) razvili su 1949.godine, u Engleskoj, supružnici James i Phyl McMillan, treneri za podučavanje osoba s invaliditetom. Prvotno su radili s djevojčicama s posebnim potrebama iz škole Halliwick u sjevernom Londonu po kojoj je koncept kasnije i dobio ime.

Prvi klub “Pingvin Halliwick” osnovan je 1950.godine i prihvaćao je ljude s različitim vrstama tjelesnih, mentalnih i osjetilnih oštećenja. Udruženje terapijskog plivanja (kasnije nazvano Udruženje terapijskog plivanja Halliwick) osnovano je 1952.godine. Halliwick se polako počeo širiti državom, a James McMillan pozvan je u Europu da nastavi svog rad od kuda je počeo predavati u mnogim drugim državama.

Sam koncept sastoji se od Programa deset točaka, a obuhvaća: mentalnu prilagodbu, odvajanje, transverzalnu kontrolu rotacije, sagitalnu kontrolu rotacije, longitudinalnu kontrolu rotacije, kombiniranu kontrolu rotacije, uzgon, ravnotežu u mirovanju, klizanje po turbulenciji, jednostavni napredak i osnovne plivačke pokrete.

U ovom konceptu svaki se plivač podučava s jednim instruktorom sve dok se ne postigne potpuna neovisnost (pojam plivač odnosi se na svako dijete koja se uključuje u terapijsko plivanje neovisno o vrsti teškoća, a instruktor je bilo tko s kime plivač radi u paru). Davanje ispravne pomoći od strane instruktora omogućuje plivaču da doživi mogućnost pokretljivosti koju ne može osjetiti na kopnu. Nakon što je početna mentalna prilagodba u vodi ostvarena i principi kontrole ravnoteže naučeni, plivači dosežu razinu u kojoj su se spremni odvojiti od kontakta s instruktorom. Tada, možda po prvi puta u svom životu, mogu osjetiti potpunu neovisnost pokreta.

Koncept plivače podučava kontroli disanja, svim rotacijama tijela te kako ih inicirati, kontrolirati i zaustaviti. Rezultat Halliwicka je siguran plivač, odnosno dijete čija se samouvjerenost temelji na dobrom poznavanju vode i mogućnostima za kontrolu vlastitih pokreta u vodi.

Kroz Halliwick svakoga se podučava na jednakoj razini, neovisno o tome koja je vrsta teškoća u pitanju, potiče se napredak kroz podučavanje u logičnom slijedu. Naglasak ja na mogućnostima, a ne na nemogućnostima. Također, naglasak je stavljen na uživanje u vodi, tako da se većina aktivnosti stavlja u igru koju vole sva djeca.

Cilj je ostvariti čim veću razinu neovisnosti, potaknuti dijete da se u vodi osjeća sigurno i sretno te u što većoj mjeri samostalno (ali je važno naglasiti kako se u ovom konceptu ne uči savladavanje plivačkih tehnika). Također, prilikom ovakve vrste terapijskog plivanja pomagala se ne koriste jer svoje tijelo ne osjećamo isto u vodi sa i bez njih. Ona nam daju osjećaj lažne sigurnosti, onemogućavaju plivača u kontroli rotacije i iniciranju pokreta te stvaraju fizičku barijeru između instruktora i plivača pa tako instruktor nema dovoljno prostora za manipulaciju.

Poznavanje djeteta na “suhom”, njegove dijagnoze i problematike omogućava nam bolje usmjerene ciljeve i kroz Halliwick koncept terapijskog plivanja u vodi te služi kao izvrsna nadogradnja svim metodama vježbanja s obzirom da nema kontraindikacija.